Nekada davno, u jednom čudnom gradiću, živela je porodica po imenu Kir. Imali su malu, ali prelepu kuću sa prostranim dvorištem koje su s ljubavlju pretvorili u baštu. To je bilo njihovo utočište, mjesto gdje su našli utjehu i zajedno proveli nebrojene trenutke sreće.
Cyrus, koju čine gospodin i gospođa Johnson i njihovo dvoje djece, Emily i James, bili su strastveni entuzijasti prirode. Njegovali su jednostavne životne radosti, a njihova bašta postala je odraz njihove strasti. Svakog jutra bi se okupljali u bašti, kupajući se u toplini izlazećeg sunca.
Vrt je bio magična oaza, prepuna živopisnog cvijeća svih boja. Ruže, tratinčice i tulipani ispunili su zrak svojim divnim mirisom. Porodica bi često sjedila na trijemu, pijuckala svježe skuvan čaj i gledala kako šareni leptiri plešu od jednog cvijeta do drugog.
U vrtu je Kir otkrio umjetnost njegovanja života. Emily i James su imali svoj mali dio vrta gdje su zasadili svoje omiljeno povrće. Pažljivo su brinuli o biljkama, zalijevali ih i s entuzijazmom čupali korov. Radost gledanja kako njihove sićušne sadnice rastu u napredne biljke bila je nemjerljiva.
Bašta je služila i kao mjesto za porodična okupljanja i proslave. Postavili bi sto za piknik ispod hladovine visokog hrasta i uživali u ukusnim obrocima koje su zajedno pripremili. Smijeh je odjekivao vrtom dok su dijelili priče, igrali se i uživali u međusobnom društvu.
Kako je vrijeme prolazilo, vrt je postao više od hobija; postao je simbol njihove ljubavi i jedinstva. Bilo je to mjesto gdje su se smijali, plakali i nalazili utjehu u teškim vremenima. Bilo da se radilo o proslavljanju rođendana ili utješi jedni drugima u trenucima tuge, bašta je uvijek predstavljala sigurno utočište.
Jednog leta, gospođa Džonson se razbolela i morala je da ostane u bolnici nekoliko nedelja. Vrt je izgledao napušten bez njenog blistavog prisustva. Odlučni da joj donesu radost, gospodin Džonson i deca su svaki dan provodili sate čuvajući baštu, brinući se da ona ostane živahna oaza.
Kada se gospođa Džonson vratila kući, srce joj je nabreklo od radosti kada je videla vrt koji cveta od života. Suze sreće su joj se kotrljale niz obraze dok je grlila svoju porodicu, zahvalna na njihovoj ljubavi i posvećenosti. Vrt je postao izvor ozdravljenja, ne samo za nju već i za cijelu porodicu.
Godine su prolazile, a djeca Johnson su odrasla i odselila se da ostvare svoje snove. Kuća je bila prazna, a vrt je čuvao sjećanja na prošlost. Ali svakog ljeta vraćali bi se kući i okupljali u bašti, proživljavajući drage trenutke svog djetinjstva.
Porodična bašta je ostala simbol ljubavi, jedinstva i sreće tokom celog života Kira. Služio je kao podsjetnik da usred životnih izazova, porodične veze i jednostavna zadovoljstva prirode mogu donijeti ogromnu radost. I tako je vrt nastavio da cvjeta, a njegova ljepota i toplina širili su sreću svima koji su se odvažili u njegov zagrljaj.